U
Slatine u sridu Jadrana,
na Čiovu, istočnija strana,
nalazi se konoba malena,
gdje dolazi publika šarena.
Tu
dolaze meštri, kalafati,
profešuri i drugi zanati,
konobari i dobri mornari,
A najvišje slatinski ribari.
Lipo misto, tu nema dileme,
puste priče, uvik iste teme
hladna pića i birana jela,
delicije, istina je cijela.
Šef je Taso, meštar od zanata,
ruke su mu vridnije od zlata
sa kužinom od kvadrata pola,
poslužuje dvadesetak stola.
Naslidija pustega imanja,
al' za kopat niti mrve znanja.
Nije tija ni krčit ni orat,
milije mu imat «Mali porat».
Kad ogladniš i kad oćeš isti,
možeš lipo Ti kod Tase sisti.
Mesa ima, pa i riba bolja,
donit će Ti šta je njega volja...
Kad naručiš nemoj ništa falit,
sa Tasom se Ti ne moreš šalit;
On na glavi svakog ima putra -
donit će Ti, ali možda sutra...
Slabo svitlo, pari tmina gusta –
nemoš vidit, di ti stoje usta,
od stolnjaka vidiš samo maću,
pa i lignje imadu mu draču.
Naručiš li na gradele salpe,
donit će Ti na buzaru škampe,
ni slučajno tražit paradižot,
kao pašta, evo crni rižot.
Kod
gulaša uvati te tuga,
malo mesa, a previše šuga -
baš toliko, da isšporkaš
zube
sa ukusom, ka da je iz tube.
Lipo, friško ili je iz leda,
na pijatu sve super izgleda.
Kada gutaš, sve te nešto žulja,
jedna riba, a dvi kapi ulja...
Nima straja od kolesterola,
niti drugog opakoga bola -
ti i ne znaš u kojoj si srići;
oš se najist, a Taso Te liči....
Kao roblje konobara tira,
da mu reže pršuta i sira -
kad ožedni on mu piti brani
cijelu smjenu na suvoj je hrani.
Taso s Pićom pravio je vino.
Na početku sve je bilo fino.
Radili su točno po zanatu -
super vino, ali za salatu.
Taso kuha bez kuharske kape -
tražiš ribu, dobiješ ćevape,
po danu se u kužini znoji -
zato noću euriće broji.
Blago nama dok njega imamo,
šta nam vridi mi to dobro znamo,
pa mi dnevno dolazimo piti -
cilu zimu, a najvišje liti...
Nidžo-kaktus, bockavi spektator.
Lito, 2005 godine
